Ilustracija Vremeplov

Tužan dan za hokej

U cijelom svijetu danas su odjeknule dvije tužne vijesti. Iz Moskve je stigla vijest da je u 84. godini života nakon duge bolesti preminuo Viktor Tihonov.

Viktor Vasiljevič Tihonov rođen je u Sovjetskom Savezu 4. lipnja, 1930. godine. Hokej je igrao na poziciji braniča za VVS Moskva i kasnije Dinamo Moskvu. Odigrao je 296 susreta u elitnom razredu Sovjetskog hokeja i postigao 35 golova u razdoblju od 1949. god. do 1963. god.

Ipak najbolje će biti upamćen po blistavoj trenerskoj karijeri koju je započeo 1964. kao pomoćnik trenera u Dinamo Moskvi. Na toj je poziciji ostao sve do 1968. godine kada odlazi u Rigu gdje po prvi puta postaje glavni trener riškom Dinamu. Devet godina kasnije vraća se u Moskvu gdje preuzima CSKA i Sovjetsku reprezentaciju. Na poziciji izbornika Sovjetskog Saveza i kasnije Ruske federacije ostao je sve do 1994. godine, a trener CSKA je bio do 1996. godine. U svojoj velikoj trenerskoj karijeri osvojio je:

– 13. titula Sovjetskog saveza za redom (1978-1989.)
– Zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu (1978, 1979, 1981, 1982, 1983, 1986, 1989, 1990)
– Olimpijsko zlato (1984, 1988, 1992)
– Olimpijsko srebro (1980)
– Challenge Cup 1979
– Canada Cup 1981.

Kao trener ostat će zapamćen po ”diktatorskom” načinu vođenja momčadi. Bio je uključen u sve aspekte života svojih igrača i kontrolirao je sve. Želio je konstantni napredak i uspjeh u svemu, njegove su momčadi trenirale zajedno 11 mjeseci godišnje. Jedini veliki neuspjeh doživio je u Lake Placidu kada se dogodilo ”Čudo na ledu” i amaterska momčad Amerikanaca predvođena Herbom Brooksom pobjedila je Tihonovljevu ”Crvenu mašinu” koja se do tada smatrala nepobjedivom.

S drugog kraja svijeta stigla je još jedna tužna vijest. Preminuo je i Pat Quinn. Quinn je rođen u Hamiltonu 1943. godine. U rodnom je gradu i započeo hokejašku karijeru. Prvi igrački uspjeh ostvario je sa Edmonton Oil Kingsima, kada je 1963. osvojio Memorial Cup. Slijedeće je sezone započeo profesionalnu karijeru igrajući za nekoliko klubova u nižim ligama, a igrajući za Tulsa Oilerse, pozvali su ga Toronto Maple Leafsi u svoje redove i 1968. godine debitirao je U NHL-u. Zanimljiv je podatak da je u svojoj rookie sezoni u utakmici protiv Bruinsa u jednom naletu tijelom ostavio velikog Bobbyja Orra bez svijesti. U ekspanzijskom draftu 1970. Quinna su uzeli Vancouver Canucksi, a dvije godine kasnije, u novom ekspanzijskom draftu Atlanta Flamesi su ga uzeli Canucksima. U Atlanti je bio kapetan i završio je svoju karijeru zbog ozlijede zgloba.

Trenersku je karijeru započeo u Philadelphia Flyersima 1977. kao pomoćni trener. Zatim je kao glavni trener vodio AHL filijalu Flyersa – Maine Marinerse, te se kasnije u sezoni vratio kao glavni trener Flyersa. u sezoni ’79-’80. s Flyersima je imao niz od 35 utakmica bez poraza, a u finalu Stanley Cupa porazili su ih New York Islandersi, ali Quinn  je osvojio Jack Adams Award kao najbolji trener.

Nakon što se na kratko ostavio treniranja i posvetio pravu, 1984. godine postao je trener LA Kingsa. Zanimljiv slučaj dogodio se 1986. kada je potpisao ugovor sa Vancouver Canucksima i trebao je postati predsjednik kluba i generalni menađer, ali istovremeno je bio i trener LA Kingsa. Predsjednik NHL-a Ziegler zbog toga ga je suspendirao i nije smio voditi Canuckse do lipnja 1986. a do sezone ’90-’91 nije smio biti trener niti jedne momčadi. Zatim kada su zabrane prošle postao je trener Canucksa, koji su uspjeli dovesti Pavela Burea iz Sovjetskog Saveza. S Canucksima je osvojio svoju drugu Jack Adams Award, ali ponovno ga je Njujorška momčad koštala Stanley Cupa, ovoga puta bili su Rangersi u pitanju.

Slijedeći trenerski posao bio mu je u Torontu sa Maple Leafsima, s kojima je ispadao u nekoliko konferencijskih finala. A posljednji trenerski angažman u NHL bio mu je u Edmontonu sa Oilersima. Od međunarodnih uspjeha Quinn je zabilježio zlatnu Olimpijsku medalju sa Kanadom 2002. u Salt Lake Cityju. Kanađanima je to bilo prvo zlato nakon 50 godina. Dvije godine kasnije osvojio je i Svjetsko prvenstvo sa Kanadom (omjer 6-0).U Torinu se nije proslavio na klupi Kanade, ispavši od Rusije u četvrtfinalu.  Iste je godine sudjelovao na Spengler Cupu sa Kanadom i izgubio od Davosa u finalu. Dvije godine kasnije s Kanadskom reprezentacijom do 18. godina osvojio je zlato na Svjetskom prvenstvu, a godinu dana kasnije ponovio je uspjeh i sa reprezentacijom do 20. godina.

Ova dva hokejaška velikana obilježila su svijet hokeja, i uvijek ćemo ih se vrlo rado sjetiti, makar više nisu s nama. Svijet bez njih jednostavno nije više isto mjesto.

Ilustracija Vremeplov