Pripreme_Kovacevic_1 Srbija

Kovačević: U Italiju nećemo opušteno, konačan cilj je SP

 

Marko Kovačević još je jučer predvodio selekciju Srbije u nekim od najvećih izazova tamošnjeg hokeja u novijoj povijesti. Osvajanjem brončane medalje na Svjetskom prvenstvu u Beogradu 2014. Kovačević je zaokružio svoju bogatu reprezentativnu karijeru koja je trajala gotovo deseteljeće i pol, a dve godine nakon tog odličja, kao v.d. izbornika “orlova” u talijanskoj Cortini d’Ampezo vodit će nacionalni tim Srbije u drugom krugu kvalifikacija za odlazak na ZOI 2018. u

Vjerovatno najbolji igrač modernog srpskog hokeja, član zlatne generacije iz Novog Sada 2009, odlučio se prihvatit rada sa nekadašnjim suigračima. Ipak, Kovačević pred turnir koji se igra od 11. do 14. veljače ističe da očekivati pobjede “orlova” na ovom natjecanju nije realno, ali da duele sa Italijom, Velikom Britanijom i Nizozemskom treba maksimalno iskoristiti kao pripremu za krajnji cilj ove sezone – Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj početkom travnja. U tom nastojanju neophodan je maksimalan odnos prema obavezama, igri i treninzima, a pred put u Cortinu Kovačević ističe da je od nekadašnjih suigrača to u potpunosti dobio:

Sve deluje zaista dobro. Mi smo još pre ovog okupljanja definisali šta je glavni cilj reprezentacije ove godine, a to je Svetsko prvenstvo u Španiji u aprilu, a ono što je nama od izuzetnog značaja je što su igrači shvatili da su pripreme jednako bitne kao i sâm turnir. Svesni smo da u Italiji ne možemo da uradimo ništa veliko, ali je zato bilo posebno važno da sve ovo shvate kao bazične pripreme za SP u Haki, da kada se budemo u martu skupili na drugom delu priprema imamo polaznu osnovu” rekao je Kovačević, a potom dodao: “Nemamo luksuz da u Italiju idemo opušteni, jer nemamo mogućnost da se okupljamo na redovnom nivou, na svaka dva meseca, tako da svaku priliku moramo maksimalno da koristimo, a vidim da su momci zaista to tako i shvatili i da su maksimalno posvećeni radu na treninzima, tako da sam tim njihovim pristupom izuzetno zadovoljan.

Ovo je gotovo jedinstven slučaj u novijoj, a vjerovatno i u nešto daljoj povijesti da se nacionalni tim okuplja natjecateljskom ritmu prije samog Svjetskog prvenstva?

Jeste. Te olimpijske kvalifikacije su jednom u četiri godine, a kako je taj prvi krug početkom sezone, najčešće se dešava da odmah budemo eliminisani i priča počinje ispočetka. Ovog puta, momci su odradili stvarno veliki posao u Španiji osvajanjem prvog mesta, ali opet kažem, to prvenstveno treba gledati u kontekstu predstojećeg SP, a ne ovog drugog kruga. Imamo neke mlade momke koji su pokazali odličnu igru u juniorskom timu. Sada su tu, sa seniorima i želimo da vidimo kako će igrati sa njima, kako će se snaći u ekipi sa starijima od sebe. Za njih je to ogromno iskustvo, jer će sigurno napredovati kao igrači.”

Ti mladići pokazali su na Svjetskom prvenstvu u Novom Sadu da mogu igrati ozbiljan hokej. U odličnoj su formi, puni su igračkog naboja, žele se nadmetati. Koliko je značajno uključiti ih u seniorski hokej i dati im više prostora?

Svi mi koji smo u domaćem hokeju moramo da shvatimo da ne možemo da razmišljamo od danas do sutra. Moramo razmišljati o njima na duge staze. Vreme je da osete i taj seniorski hokej, jer biti deo juniorske i biti deo seniorske selekcije su dva sveta. Oni moraju da uvide da nije razlika samo u tome što će ovde da dobiju jači pas nego u “dvadesetici“, nego i da rade na tome da postanu bolji ljudi, da shvate kako se, na primer, kapiten Milovanović koji je toliko dugo u reprezentaciji sprema za led, zašto i na treningu daje sto odsto. I mislim da su to shvatili. Pokazali su da su dobri momci, da stvarno rade maksimalno. Tu su svim srcem, zato što volim ovaj sport i želim da odradim to najbolje što mogu.”

Koliko srbijanskim igračima znači što ćemo posle dugog niza godina imati priliku za odmjeriti snage sa nekim selekcijama koje su blizu svjetskog vrha, kakva je situacija sa Italijom? Tako nešto nije se dogodilo još od Stavangera 2004. godine.

Naravno da im mnogo znači da osete taj nivo hokeja. Nažalost, neki naši igrači su u karijeri igrali samo domaći hokej, a sada imaju priliku da vide na delu neke momke koji zarađuju ozbiljne novce od ove igre. Realni smo, ne treba očekivati da mi možemo tamo da pobeđujemo. Oni će biti bolji od nas, ali oni će u svakoj situaciji, bez obzira na rezultat pokazivati disciplinu. Na to mi moramo da se ugledamo. U svakom slučaju, biće to veliko iskustvo za sve nas. Ipak, zna se ko je tamo glavni protivnik protiv kojeg treba da vidimo kako stojimo, a to je Holandija, jer ćemo s njima igrati u Španiji.” 

Ako je već Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj konačan cilj, što tamo treba očekivati, odnosno, čemu će se težiti?

Svi mi koji smo tu smo pre svega sportisti. Želimo da damo sve od sebe kako bismo postigli neki rezultat, ali glupo je ići tamo i obećavati medalju. Nije to smisao. Nama je bitno da pružimo svoj maksimum, pa ako je to bude dovoljno za šesto mesto, onda je tako. Ako je za prvo mesto, ista stvar. Ne bežimo od odgovornosti, iako su ovde mnogi već navikli da osvajamo medalje, pa sada očekuju nešto više, da napravimo korak napred. Ako taj korak napred znači da smo radili sve kako treba, ali da smo pogodili 17 stativa, a na drugoj strani iz jednog šuta primili gol i zbog toga ispali… to je sport, dešava se i to. Mislim da smo na pravom putu, da momci shvataju šta treba da rade, pa ćemo videti gde će nas to odvesti.

Kao i izbornik juniora Srbije Nemanja Janković (pomoćni trener u ovoj reprezentativnoj akciji) do jučer si igrao zajedno sa momcima koje danas vodite s klupe. Koliko je teško promijeniti ulogu, odnosno odnos prema njima i postaviti im se kao autoritet?

Imao sam sreću da ovim momcima budem kapiten četiri godine. Mnogo sam toga proživeo s njima, delili smo godinama istu svlačionicu. Šalimo se među sobom, ali znamo da kada dođe vreme da se radi, onda tu prestaje šala. Iako smo drugari van leda, oni imaju poštovanje prema meni kao što ja imam prema njima i znaju da sve što im kažem ne govorim iz neke sujete, nego da bismo svi mi zajedno, kao tim napredovali. Ali isto tako mislim da je to i baš zato što sam im bio kapiten toliko godina i što su me isto tako poštovali i tada” – zaključio je Kovačević.