http://yugopapir.blogspot.com/2015/02/ivo-rataj-najpopularniji-hokejas-nitko.html

[Iz povijesti] Ivo Rataj, oklopnik na ledu (1968)

U privatnom životu nisam prgav, ali me na igralištu ponese temperament. Kako i neće, kad igram pred gledaocima ia za gledaoce kakvi su na Šalati. Oni me vole jer vjerovatno osjećaju da igram sa srcem. I ja volim njih. Mislim da nitko nema tako vjernu i grlatu publiku kao “Medveščak”

Standardni hokejski reprezentativac Ivo Rataj nesumnjivo je najpopularniji oklopnik na ledu u Zagrebu. Tom malenom, ali neobično snažnom momku, kojeg nisu bez razloga prozvali Gvozdenkom ispunile su se tako dvije želje: postao je poznati sportaš i stanovnik grada u koji je zaljubljen još od djetinjstva, otkako je počeo navijati za “Dinamo” i ne sluteći da će umjesto nogometaša (o čemu je maštao) postati – hokejaš.

U Celju, gdje sam rođen, bavio sam se gotovo svim sportovima – priča nam Rataj. – Očvrsnuo sam gimnastirajući na spravama, a skijanje mi je poboljšalo reflekse. No, kad sam jednom prilikom slomio skije, nisam imao novaca da kupim druge. Baš u to vrijeme u Celju je otvoreno klizalište. Klizaljke su mnogo jeftinije pa nije bilo teško da ih nabavim.

Ivo Rataj (foto: R. Mladenović)

Ivo je brzo napredovao.

Poznati celjski hokejski stručnjak Albert Kerkoš uvrstio ga je u juniorsku momčad. Tako je počela njegova hokejaška karijera. Prekinuo ju je samo jednom, i to kad je, završivši industrijsku školu, pošao na odsluženje vojnog roka u Zagreb. Tada je povremeno trenirao s igračima “Medveščaka” pa su mu članovi uprave toga kluba ponudili da pristupi njihovu društvu.

I tako sam postao jedan od “medvjeda” – nastavlja Ivo Rataj – i nikad se nisam pokajao. Ne zbog garsonijere koju sam nedavno dobio, a ni zbog hranarine (60.000) starih dinara od koje živim.To što nisam pristupio nekom drugom klubu (ponuda je bilo više) nisam požalio, zbog toga što je “Medveščak” veliko sportsko društvo, u kojem svi članovi, pa ma kojoj sekciji pripadali, žive kao da su jedna, krvno vezana porodica. Moji su najintimniji prijatelji danas tenisači Franjo Bahovec i Nikica Nadali, rukometaš Josip Milković i skijaš Josip Madrić. Svima njima, baš kao i meni, sport je samo hobi.

Priželjkujem da specijaliziram hokej

Kako ste postali ljubimac zagrebačke publike?

Budući da je hokej pravi muški sport, gledaoci više simpatiziraju srčane igrače nego mekane tehničare. Ja volim borbu prsa o prsa, često prvi ulijećem u gužve na terenu, riskirajući čak i da budem ozlijeđen. U privatnom životu nisam prgav, ali me na igralištu ponese temperament. Kako i neće, kad igram pred gledaocima i za gledaoce kakvi su na Šalati. Oni me vole jer vjerojatno osjećaju da igram sa srcem. I ja volim njih. Mislim da nitko nema tako vjernu i grlatu publiku kao “Medveščak”.

Jeseničani su već više od deset godina prvaci Jugoslavije. Dokle će dominirati na domaćem ledu?

Iako su oni još i sad naša najbolja momčad, razlika između njih i drugih, a pogotovu “Medveščaka”, sve je manja. Oni kao prvaci države rano počnu igrati jake susrete, natječući se u Alpskom kupu i u Kupu šampiona, pa do prvenstva Jugoslavije sakupe mnogo više snage u nogama nego mi drugi. Posljednjih godina gotovo sve naše momčadi angažirale su čehoslovačke trenere, a ovi zahtijevaju da nastupima u inozemstvu počnemo sezonu rano. To će dati rezultata pa će, uvjeren sam, za dvije-tri godine iščeznuti premoć Jeseničana. Volio bih da ih moj “Medveščak” bar jednom pretekne na kraju prvenstva prije nego što objesim klizaljke o klin.

Borba prsa o prsa (foto: R. Mladenović)

Kada će to biti?

Sada mi je dvadeset sedam godina. Studiram na Višoj pedagoškoj školi i priželjkujem da specijaliziram hokej, da postanem dobar trener.

Ipak, nije li još prerano govoriti o tome?

Prijatelji me, doduše, zovu Gvozdenko, ali za staro gvožđe jos nisam. Osjetit će to i Jeseničani. Ljut sam na njih, jer pošto-poto nastoje da u reprezentaciji igraju samo oni.

Znači li to da sastav u Grenoblu nije bio najbolji?

To nikako! Deveto mjesto koje smo osvojili na zimskoj Olimpijadi dokaz je da su igrali baš najbolji. No u tom sastavu nisu igrali samo Jeseničani. To bi oni morali shvatiti, a ako baš neće, potrudit ćemo se mi drugi da im svojom igrom to dokažemo.

Možda jednoga dana i dobar trener (foto: R. Mladenović)

razgovarao: Mladen Ivanišević, obrada: Yugopapir (Arena, mart 1968.)

Hvala Yugopapiru i podržite ih i na društvenim mrežama! http://www.facebook.com/yugopapir + https://twitter.com/Yugopapir