Ćurković

[BLOG] Moja američka priča: Zadnja godina

Početak zadnje godine fakulteta nije bio ništa drugačiji nego prethodne tri godine. Naime, opet smo imali novog trenera. 4 godine – 4 trenera! Novi trener postao je Ryan Weston, Westy, koji je imao solidnu karijeru u AHL-u i ECHL-u kao igrac i puno smo mogli naučiti od njega. Meni se odmah svidio. Kako i ne bi. Nakon prošlogodišnjeg trenera, svaka promjena je dobra.
 
Ove godine smo realno imali najlošiju momčad do sada. Izgubili smo važne igrače od prošle godine, a novi igrači koji su dosli na fakultet i nisu bili baš klasa da ih nadomjeste tako da su i rezultati bili nepredvidivi. Gubili bismo gdje nismo trebali pa bi pobjeđivali gdje se to od nas nije očekivalo. Najveći je problem bio je u tome što su svi ti novi dečki bili dobri igrači u svojim prethodnim momčadima i teško su prihvaćali novu ulogu u momčadi u kojoj nisu imali veliku minutažu te su se morali boriti za prilike. To je značilo da mi stariji moramo preuzeti veću ulogu i “potegnuti”.
 
Zadnju godinu na fakultetu više nisam živio u Hockey House-u nego sam se s dvojicom prijatelja preselio dalje od kampusa i živio uz ocean, što je uobičajena stvar za studenta na zadnjoj godini. Osim što sam se preselio, počela mi je i praksa za američku vladu. Sa strane sam još uvijek radio za Athletic Department na fakultetu, trenirao klince hokej i uz to pomagao San Diego Gulls vikendom, ako nam se utakmice ne bi preklapale.
 
Bilo je veselo.
 
Dan bi počeo buđenjem u 4:45 kako bih stigao na trening u 6. Dva sata treninga, pa na predavanja. Nakon toga na praksu, pa u teretanu/terapiju, jedan od drugih poslova, te večernje predavanje. Negdje između toga svega učenje, oko 10 bih stigao kući, skuhao si večeru i pravac krevet. Tko bi rekao da će se studentski život svesti na takav raspored? Pogotovo kad živis uz plažu, desetak minuta pješke od sve zabave – heh!curkovic2
 
 Ovo je bila prva sezona kad smo se znali naći u situacijama da se ne bismo nalazili u TOP 10 Zapada i da smo znali gubiti od momčadi kao što su  LMU, Northridge ili Fullerton, što je bilo jako frustrirajuće jer smo zadnjih godina dominirali nad njima. Konačno smo proigrali negdje pocetkom  studenog, kad smo nanizali pet pobjeda u šest utakmica, taman prije božićne stanke i na pauzu otisli kao 8. momcad Zapada.
 
 Sve je počelo s dvjema pobjedama u Eugeneu kod University of Oregon, gdje sam na jednoj utakmici imao i nulu. Nakon toga smo dobili Arizonu  State dvaput te podijelili vikend protiv CSU Fullertona. Pobjeda nad Fullertonom je bila zadnja utakmica za našeg kapetana i mog bivseg cimera,  Thomasa, jer je trebao diplomirati za par tjedana. Vidio sam koliko mu je bilo teško nakon utakmice te sam tad shvatio da je sve prolazno i kako  bi vrlo lako i moj kraj mogao doći za nekoliko mjeseci.
 
 Došli su bočićni praznici, ali mi smo dobili samo desetak dana odmora jer smo već 11.1. imali utakmicu kod Long Beach 49ers. Pauza mi je  odlično dosla kako bi se smirile ozljede jer tijelo je trebalo odmora. Od početka sezone sam se mučio sa starom ozljedom ramena te mi se  pomaknuo jedan od diskova za vrijeme ljetnih priprema tako da sam imao svakodnevne terapije i masaže te bi prije utakmice morao popiti 800, a  nakon utakmice i do 1800 mg Ibruprofena kako bih ublažio bol.
 
Iako sam se mučio sa ozljedama, bio sam u odličnoj formi. Želio sam na najbolji mogući način iskoristiti zadnji semestar na fakultetu i povući momčad u doigravanje, što se ispostavilo kao težak zadatak s obzirom da više nismo imali Thomasa, najboljeg beka, te je bilo nekoliko ozlijeđenih dečki.
 
Prva utakmica nakon pauze i odmah poraz od Long Beacha 9:3. Baš smo se osramotili! Sljedeću smo ih večer dobili 7:2 doma, pa nije previše utjecalo na rangiranje, no znali smo da više nemamo pravo na grešku ako želimo ići u Flagstaff na doigravanje.
Ja sam zaredao četiri utakmice zaredom gdje sam bio proglašavan igračem utakmice, no nismo nikako mogli zabiti golove te smo gubili utakmice i nade za doigravanjem. Razoračavajuće je za vratara kad održi postotak obrana preko 90%, a opet izgubi, no ja sam išao 100% u svakoj utakmici, jer sam znao da se bliži kraj. Ostajao bih zadnji u dvorani nakon utakmice, družio bih se s navijačima, davao bih intervjue, stvarno sam upijao svaki trenutak.curkovic1
 
Zadnja domaća utakmica je bila protiv UC San Diego – gradski derbi. U dvorani su ekipa i navijači pripremili poseban doček nama kojima je to bila zadnja domaća utakmica i bilo je nezaboravno! Trener me povukao iz igre zadnjih pet minuta kako bi me navijači ispratili uz pljesak. Sjeo sam na klupu, svi su mi igrači došli čestitati, a meni se oči napunile suzama. Ne možeš vjerovati kako si upravo odigrao svoju zadnju domaću utakmicu za San Diego State. Još jedno gostovanje i moja je karijera vrlo vjerojatno gotova.
 
Na faksu je sve bilo super. Na predavanjima sam rasturao, stvorio odličan odnos s profesorima, izgradio si izvrsnu mrežu poznanstava u poslovnom svijetu do te mjere da je jedan profesor kasnije koristio moj primjer kad bi predavao studentima o networkingu. Bio sam i jedan od voditelja studentske udruge za Human Resources te je naš student chapter bio proglašen među 10 najboljih u Americi, čime smo dobili poziv za najveću Human Resources konferenciju u Vegasu, odakle sam se vratio sa 6 ponuda za posao.
 
Kad sam završio zadnji ispit na fakultetu, bio je to stvarno čudan osjećaj. Nisam znao što ću sa sobom i kamo ću dalje. San Diego State bio je moj dom zadnje tri godine i nisam mogao vjerovati da ćemo se sljedećeg jutra rastati, nakon što primim diplomu!
 
Ništa od toga ne bi bilo moguće da nije bilo hokeja koji me tamo doveo, napornog rada te dobrih ljudi koji su mi pomogli na putu do cilja.
 
Kad sam došao na San Diego State, postavio sam si tri cilja: da postanem prvi golman, da povedem momčad na državno te da završim faks među 15% najboljih na godini. Na kraju jedino nisam imao priliku iskusiti priliku igranja na TOP 16 sa svojim dečkima. Što je, tu je. Kako dalje, to cemo vidjeti. No, moram priznati da se po završetku sezone bilo lijepo probuditi u 7, odmoran, a ne u 4:45, u konstantnim bolovima.
Piše: Filip Ćurković