Filip Ćurković (San Diego State)

[BLOG] Moja američka priča: Diploma i kraj

SAN DIEGO — Kako sam diplomirao sa San Diego State Universityja i odigrao posljednju utakmicu kao Aztec, došlo je do trenutka kad sam trebao prihvatiti činjenicu da nisam više hokejaš te sam trebao otkriti novog sebe i naći novu ulogu u životu. Lagao bih kad bih rekao da je bilo lako.
 
Otkako smo u Las Vegasu sišli s leda i po posljednji put ušli u svlačionicu kao ekipa, na putu nazad za San Diego, te u narednim mjesecima, bio sam prepravljen emocijama, često u depresiji, izbjegavao bih odlaske u dvoranu i razgovore o hokeju. Jednostavno je još uvijek bilo prerano da prihvatim činjenicu da nakon 20 godina aktivnog igranja, preko noći, sve prestaje.
 
Preko noći su me ljudi prestali predstavljali sa: “Hey, this is Filip, he is from Croatia and he plays on the hockey team here at State”, te promijenili u: “Hey, this is Filip.” Tri godine igranja na prestižnom fakultetu kao što je San Diego State velika je čast. Neću reći da je sve bilo idealno jer bilo je tu neslaganja s trenerom, rezultatskih kriza, ozljeda, utakmica provedenih na klupi ili još gore, na tribini, ali te tri godine će ostati u lijepom sjećanju jer igranje za fakultet je poseban doživljaj.

 

Poznata lica na tribinama

 
Kao sportaši imali smo “poseban” tretman u gradu. Kamo god bismo otišli, ljudi bi nas prepoznali… hodaš po gradu u bojama faksa i bivši studenti ili lokalci te pozdravljaju jer San Diego State je pojam u gradu. Na utakmice u velikom broju dolaze studenti, oni isti s kojima tijekom dana sjediš na predavanjima, dođu susjedi, poznanici iz kantine, knjižnice, studentskih domova ili studentskih poslova. U teoriji, San Diego State ima 45 000 navijača jer studenti jako prate sportove na faksu.
Filip Čurković (San Diego State)

Filip Ćurković (San Diego State University)

 
Poseban je doživljaj kad iskližeš na led, baciš pogled na pune tribine i vidiš toliko poznatih lica koja će sve doći k tebi doma nakon utakmice na feštu u slučaju pobjede. Kako na kampusu poslove uglavnom rade studenti, često bi se događalo da bi nas prepoznali s predavanja ili utakmica i dali popust na hranu ili bi htjeli s nama popričati o nadolazećim utakmicama.
 
Kad god bi mogli i drugi sportaši s faksa bi nam dolazili na utakmice kao i profesori. Iako hokejska momčad nije bila ni približno popularna kao, primjerice, košarkaška, kamo god da smo išli stvarno smo osjećali neku pripadnost i štovanje u zajednici.
 

Predavanja, naporan rad i odlična ekipa

 
Iako u San Diegu postoje još dva velika faksa, UCSD I USD, bilo je očito kako SDSU ima najveću potporu i pratnju. Iako smo imali poseban tretman u gradu, biti student-sportaš sa sobom nosi i puno obaveza.
 
Po pravilima lige, momčad ima pravo provesti 20 sati tjedno s trenerima za vrijeme sezone. 20 sati s momčadi tjedno je jednako 8 dodatnih predavanja po semestru ili odrađivanju studentske prakse. 20 sati u treningu je vise nego što kao student provedeš tjedno na predavanjima, a neke tjedne i spavaš manje od toga.
 
No, tih 20 sati se samo odnose na grupni rad. Na to treba još dodati individualne fizičke, mentalne i emocionalne napore na koje moraš obratiti pozornost kako bi bio uspješan na terenu te u konačnici zadržao mjesto u momčadi i stipendiju jer svake godine dođe nova serija “rookieja” (novaka), koji će učiniti sve da ti oduzmu mjesto u početnoj momčadi. I danas, kad gledam nazad na cijelo ovo iskustvo i 20 godina bavljenja hokejem, te svih nezaboravnih trenutaka kao što su igranje na Svjetskom prvenstvu, sudjelovanje u prvom osvajanju naslova prvaka države Kalifornije, sve medijske pompe, članaka, radijskih i televizijskih intervjua, druženja s navijačima, igranja pred tisućama ljudi te što sam imao priliku vidjeti svijeta.
 
Filip Ćurković (San Diego State)Na kraju priče ono što mi najviše fali je kabina i 19 dečkiju s kojima sam je dijelio. To nisu bili samo suigrači, već i cimeri, frendovi s predavanja i u neku ruku proširena obitelj (kad u kući živiš s njih šestoricom, a još ih 13 živi par kuća dalje od tebe, to i drži vodu (smijeh)). Fale mi i dupli treninzi za vrijeme ljetnih priprema i treninzi u 6 svako jutro tijekom sezone, momčadske večere četvrtkom navečer te sva putovanja koja smo zajedno prošli (osim prvog rookie putovanja kad smo nas osmorica spavali u sobi s jednim bračnim krevetom jer je to bio dio inicijacije) ili kad smo u Salt Lake Cityju morali gurati bus jer je bio zapeo u ulici kuda nije prošla ralica. Fale mi i Kangaroo Courts srijedom nakon treninga i Secret Santa’s i sve ostale gluparije što smo radili.
 
No, ništa se ne može usporediti sa svim onim vremenom koje smo zajedno proveli u dvorani. Znali bismo preko zimskih praznika igrati hakl do ponoći i onda opet u pola 6 ujutro biti u dvorani. Stvarno nam nije bilo teško (a pitajte me danas kad se treba ustati za posao!).
 

Dan utakmice

 
Poslije treninga, ako nema predavanja, znalo bi se i po sat vremena sjediti u kabini i zezati pa bismo otišli zajedno na doručak i tako. Najupečatljiviji dojmovi su ipak bili na dane utakmice!
 
Ujutro odradiš rasklizavanje, odeš na predavanje, dođeš doma, odspavaš (odrijemati prije tekme je najbolje!) i lagano se počneš spremati za utakmicu. U kući je atmosfera već nabrijana, jednostavno se vidi da svi iščekuju da krene utakmica. Oblačiš se u odijelo, sav se skockaš (iako te realno nitko ni ne vidi u tom odijelu jer ulaziš na stražnji ulaz dvorane, ali dobro), dođemo u dvoranu i na ulazu nas uvijek dočeka mama Stodds da nam zaželi sreću, odemo do kabine i svatko počne sa svojom rutinom.
 
Dam klizaljke brusiti, promijenim si izolir, pregledam opremu, odradim rastezanje i odem na suho zagrijavanje s ostatkom ekipe. Nakon toga još malo rastezanja, sastanak s trenerom vratara i počinjem se presvlačiti za utakmicu. Tih zadnjih 15 minuta prije nego što izlazim na zagrijavanje na ledu počinje me udarati adrenalin, trener odradi svoj govor i krećemo na zagrijavanje.
 
Kao golman uvijek vodim momčad van iz svlačionice. Izađemo na led, tribune pune, napravim krug, vidim poznata lica na tribinama, svi mi mašu, ali ne registriram puno. Kako stanem na led, u tom trenutku kao da se svijet oko mene ugasi. Nešto posebno… samo sam fokusiran na utakmicu i sljedeću akciju. Kao da sam pobjegao iz stvarnosti u neki svoj sigurni kutak. Nakon zagrijavanja prolazi rolba i samo što nije počela utakmica. U kabini se sluša TSwift (da, nećete vjerovati, ali Shake It Off nam je bio hit haha).
 

Save against ASU from phillmza31 on Vimeo.

Adrenalin i prvi udarac

 
Nakon predstavljanja početne petorke (pri čemu spiker slomi jezik dok mi krivo izgovara prezime), svira se himna i utakmica počinje. Najgore je iščekivanje prvog udarca… Kad se skupi prva obrana, nakon toga je već puno lakše. Fali mi adrenalin i nervoza koja prolazi kroz tebe kad su igrači nagužvani ispred tebe, a ti ne vidiš pak. Savijaš se i pokušavaš između igrača ili kroz njihove noge vidjeti gdje se pak nalazi. Tražiš ga, ali nikako da ga lociraš.
 
Odjednom čuješ kako je netko pucao.
 
Ne znaš odakle pločica dolazi. Počneš se ispitivati jesam li dobro postavljen? Kao da je vrijeme stalo- ta akcija od par sekundi tebi u glavi traje par minuta. Sve analiziraš, pokušavaš učiniti sve da obraniš. I odjednom taj pak prohuja pokraj tebe i pogodi stativu.
 
I sve ti počne zvoniti. Srce ti se spusti u gaće u tom trenutku. Ne znaš je li gol ili nije. Kamo se pak odbio? Opća panika! Neki poseban osjećaj!

 

Filip Navidad!

 
Isto kao i kad napraviš neku veliku obranu i cijela dvorana eruptira od veselja! Pa nema boljega! Ili u Božićno vrijeme kad ti počnu pjevati “Filip Navidad” (haha).
 
Filip Ćurković (San Diego State)No, postoji i onaj trenutak kad primiš gol. Kriv ti ili ne, kao golman, ti si taj koji je zadnji propustio taj pak iza sebe. Samim time se indirektno stalno nosiš s potencijalnim neuspjehom i reakcijama publike. Jer budimo iskreni – napadač promaši nešto, sa sljedećim napadom se to zaboravi. Golman primi gol – o tom se priča narednih nekoliko dana. Kad primiš gol, suočen si s neugodnom situacijom, pogotovo kad igraš u Tucsonu, gdje se nakon svakog gola 5 000 ljudi počne derati “Hey goalie, you suck, it is all your fault!” (Golmane, preloš si, kriv si za sve!) i počne te loviti bijes.
 
U tom trenutku počneš pokazivati emocije. Svašta ti se vrti po glavi, a ti samo želiš što prije da se vratiš u normalu i fokusiraš se na sljedeću akciju. To su stvarno zastrasujući trenuci kad se osjećaš kao da si sam protiv svih tamo na golu.
 
Nije baš ugodno da te na poslu gledaju tisuće ljudi i samo čekaju neki tvoj krivi korak! Sve u svemu, sve te trenutke ne bih mijenjao ni za što! Jednom kad postanemo gladni natjecanja i nadmašivanja vlastitih limita kako bismo dosegli viši nivo, često odričemo i podređujemo svom cilju stvari koje su našim vršnjacima normalne.
 
Tijekom cijelog ovog puta morao sam puno toga žrtvovati… Od izlazaka, kava, maturalaca, kina, rođendana, blagdana i čega sve ne. Umjesto toga sam odrađivao ljetne kampove na visokim temperaturama, završavao treninge prije nego se većina ljudi uopće probudi, ali ništa od toga mi nije bio problem. Ni upaljeni mišići, ni ozljede, terapije i trenuci kad od umora više ne mogu stajati na nogama.
 

Hokej će zauvijek biti dio mene i na razne načine ću vraćati sportu sve što mi je dao

 
Vjerojatno sam jedan od rijetkih u mojoj generaciji koji se budi s bolovima u koljenima i leđima, no smatram da je vrijedilo! Sve te godine sam radio nešto što stvarno volim i što sam sâm izabrao te sam imao čast da me sport izgradi u osobu koja sam danas!
 
Možda jesam puno propustio i nisam imao “klasično” odrastanje, ali sam imao priliku skupiti iskustva koja rijetko tko može skupiti i stvoriti nevjerojatna prijateljstva baveći se sportom! Mlad sam, život je preda mnom i u konačnici nisam više hokejaš, tako da sad trebam shvatiti tko sam te se posvetiti “normalnom” životu.
 
Bez obzira na sve, iako se više kompetitivno ne bavim hokejem, hokej će zauvijek biti dio mene i na razne načine ću vraćati sportu sve što mi je dao.

Filip Ćurković 2010 Highlights from phillmza31 on Vimeo.

Photo: Iz privatne galerije