Curkovic

[BLOG] Moja američka priča dio III: Počeo je faks!

Piše Filip Ćurković iz SAD-a: Prvi doživljaji iz dvorane… Pa, bio sam različitog raspoloženja. Dečki koje sam našao u dvorani su živjeli zajedno. Pokazali su mi po dvorani i malo smo se upoznali pa smo se spremili za hakl.

Osjećaj je bio jako čudan. Nisam klizao 4 mjeseca, dimenzije leda bile su drugačije, želiš se pokazat novim suigračima… Puno faktora koje moras nekako izbalansirati. Nakon što smo završili, dečki su me vratili na campus i ostavili. Tek u tom trenutku sam shvatio da sam ovdje potpuno sam i više nisam imao priliku bježati od stvarnosti.

Campus je zjapio prazan jer nikog nije bilo tamo osim nas nekoliko sportaša koji smo zbog priprema morali ranije stići. Gdje god se okreneš ili nikog ne znaš ili nikog uopće nema! Mislim da je prvih tjedan dana u mom hodniku živjelo samo dvoje ljudi uz mene. Te večeri sam otišao u dugu šetnju.

Činio sam sve kako bih izbjegao odlazak u svoju sobu koja je bila veličine zatvorske ćelije. Kako je pao mrak i zahladilo je, morao sam skupit hrabrosti i suočiti se s njom. Otišao sam u krevet, pogledao Dnevnik Pobjednika i zaspao.

Captain’s practices

Novi šok mi je bilo to što treneri s nama nisu smjeli biti na ledu! Po NCAA pravilima (iz nikome poznatih razloga) , prvih mjesec dana treninge vode prošlogodišnji kapetani (tzv. Captain’s practices). Znaci, ujutro bi trčali u 6, slijedio bi odlazak na led od 13-15 sati i nakon toga bi išli u teretanu od 16-17 sati. Između toga imali smo predavanja.

Mislim si, preletio sam 5000 milja da bi mi moji suigrači vodili trening! Prvog službenog dana Captain’s practices se na ledu pojavilo kojih 50 igrača (za razliku od kad na Velesajmu skupimo jedva dovoljno za čunču). Znači, igrači koji su se vratili (veterans), novi igrači (rookies) i dečki koji su došli na faks u nadi da bi mogli proći probu i upast u momčad (walk-ons). Bilo nas je 7 golmana! I bio sam najmlađi jer su se 2 golmana vratila, a ostali su igrali Junior hockey tako da su postali brucoši tek sa 21. godinom. A meni je bilo tek 18.

Kada imaš toliko puno ljudi na ledu, a nema nikoga da vodi treninge, stvari su često izmicale kontroli. Već u prvom tjednu je došlo do nekoliko tučnjava. Uglavnom je to bilo između igrača koji su igrali međusobno Juniorse pa su imali neke nerazrješene račune ili kad bi se netko novi forsirao pred veteranima. Veteranima tek nije bilo svejedno, pogotovo onima koji nisu puno igrali prošle godine, oni su dobili novu konkurenciju za ionako malo mjesta u momčadi.

Kondicijsko ubijanje

Svako jutro bi na trčanje išli s kondicijskim trenerom koji je bio pravi tiranin. Pošteno nas je ubijao. Do te mjere da bi na predavanjima počeli spavat koliko nas je znao strgati. Prvih nekoliko tjedana sam spavao u vječitom strahu da mi iz nekog razloga alarm neće zvoniti ujutro i da se neću pojaviti na treningu što me dodatno umaralo.

Tonija (Hrkača, trenera, op.ur) bih viđao po hodnicima ili u teretani kojih jednom tjedno. Uvijek bi malo popričali i pitao bi me kako je na ledu, ali to je bio uvijek neki formalan razgovor.. I nije izgledalo ništa kao naši razgovori putem maila koji su bili puni ocekivanja. Nekako mi je izgledalo kao da nije ni znao tko sam ja i zašto me doveo. Iz sve te silne želje da se dokažem, najviše sam sam sebi otežavao. Bilo mi se teško prilagoditi na nove kuteve

Novi uvijeti na ledu

Često bi se dogodilo da sam bio pozicioniran te bi onda morao raditi vratolomije kako bi pokušao spasiti stvar. Od toga je tijelo patilo i osjećao sam bol, no nikome nisam smio ništa reći, jer kako ću im nešto reći kad za par tjedana se treba izboriti za mjesto u momčadi.

Stisneš zube, uzmeš koju tabletu i nastaviš dalje glavnom kroz zid jer ako pokažeš imalo slabosti, iza stoji 20 igrača koji samo čekaju tvoj kiks ili znak nemoći.

Igre su mogle početi