149575_464419858945_6465376_n

[BLOG] Moja američka priča dio II.

Iz San Diega Filip Ćurković

Taman pred početak dvadesetke u Sloveniji, što me spriječilo da nastupim na turniru, imao sam više vremena posvetiti se učenju za SAT. Dok su moji vršnjaci proveli zimske praznike odmarajući, ja sam učio po 3-4 sata dnevno te pokušavao zalijeciti koljeno i vratiti se nazad u formu. Prvi dio Filipove američke priče pročitajte ovdje

Na dan polaganja SAT ispita sam bio dosta nervozan jer sam već bio uspostavio konkretnije kontakte s nekoliko fakulteta i znao sam koji je minimalni rezultat s kojim bi imao šanse upisati se. Ispit je trajao 5 sati i da budem iskren, nakon 3 sata mi ga je već dosadilo rješavati. No, dovršio sam ga te kad su stigli rezultati par tjedana kasnije, mogao sam odahnuti jer sam postigao dosta dobar rezultat! Što se škole tiče, tamo je sve bilo po starome: rijetko kad bih bio tamo (čak sam i dobio nadimak turist), sâm sam morao jako puno nadoknađivati, i uz sve to se pripremati za državnu maturu. Bilo je jako smiješno kad bi na kraju mjeseca dobio kuvertu s ispričnicama od Ive i samo je odnio razredniku, bez nekog prevelikog objašnjavanja!

U međuvremenu sam zaliječio koljeno te smo postali prvaci hrvatske u seniorima i juniorima. U Americi sam listu srezao na 6 fakulteta: New England College (fakultet Ivana Delića op.ur.), SUNY Plattsburgh, Utica College, Concordia Wisconsin, Finlandia University, and UW-Superior. Nakon što su prošle sve registracije, saznao sam da sam primljen na svih 6 fakulteta i sad je samo trebalo procijeniti koja škola će biti najbolja za mene u pogledu edukacije i hokeja. Najviše mi se svidjela momčad Concordie jer je bila dosta mlada i trener je bio Tony Hrkac, koji je kao igrač osvojio Stanley Cup te još dan-danas drži rekord po broju bodova u NCAA.

298750_10150268816253946_7915776_nAutomatski sam pomislio da ću od njega moći dosta naučiti, a k tomu je i naš zemo (obitelj mu je iz Like) pa ce se sigurno pobrinuti za mene ako mu donesem malo rakije. Također, dok smo razgovarali, govorio mi je da je jako zainteresiran za mene te da računa puno na moje iskustvo i da bih trebao imati solidnu minutazu za rookieja. Sve je izgledalo idealno i trener je pokazao najveći interes od svih ostalih momčadi, tako da se nisam imao što previše premišljati.

Potpisao sam s njima letter of intent (pismo namjere), što je značilo da više ne smijem pričati s trenerom nijedne druge momčadi. Osjećao sam se kao na tronu! Ljeto je za čas prošlo i trebalo se početi pakirati za Ameriku. Uspio sam srediti smještaj u domu s jednokrevetnim sobama na katu na kojem uglavnom žive sportaši. Karta je bila kupljena i spakirao sam se kao Bosanci kad idu na more. Nisam previse razmisljao kamo idem ni što će me tamo dočekati sve dok nisam u Parizu presjeo na avion za Chicago. Tada sam se prvi puta uopće i zapitao kamo ja to idem.

Kad sam stigao u Chicago, osjećao sam se prilično kao doma. Na imigraciji nisam znao ispuniti neki formular pa me žena koja tamo radi pitala za putovnicu i kad je vidjela hrvatsku putovnicu, rekla mi je: “Pa bona, što nisi rekao da si naš?” Slijedeće jutro sam otišao u T-Mobile da kupim karticu za mobitel, a tamo radi Bojan. Izgleda da je Balkan uvijek uz tebe!IMAG0951

Ujutro sam krenuo prema svome novom domu. Mequon, WI, oko sat vremena od Chicaga. Na kampusu me dočekao trener s kojim sam ručao. Pohvalio mi se da je iz Hrvatske, da su njegovi podrijetlom negdje iz Like, ali ne zna točno odakle. Automatski sam zaključio da neće biti baš koristi od poveznice po rodnoj grudi. Nakon ručka me odvezao do dvorane gdje su na ledu bila četvorica od mojih novih suigrača. Pokazao mi je gdje je moje mjesto u svlačionici, dao mi papir da ispunim koju veličinu trenirke trebam i koje mi palice trebaju I otisao…

Od tog trenutka stvari su se počele mijenjati. Euforija prije puta više nije bila tako izrazita. Američki san baš i nije izgledao kao san…

Uskoro pročitajte i treći dio.