ćurković

[BLOG] Moja američka priča: Božić na plaži

Iz San Diega Filip Ćurković: Ljeto je prošlo u sekundi i počeo sam se ponovno pakirati za Ameriku. Ovog puta cilj je bio San Diego. Da budem iskren, nije mi bilo svejedno opet ići u nepoznato. Najviše me mučila ona velika kalvarije i razočarenje s prve godine u Wisconsinu.

Cijela zabrinutost je lagano splasnula kad sam konačno sletio u San Diego, gdje me dočekao trener Dennis. Sletiš i prvo što vidiš su palme i plaća.  Nisu to baš neki hokejaški uvjeti, ali ajde, mora negdje biti i dvoran?

Vozimo se prema campusu i svi natpisi na cesti su pomalo španjolski – El Centro, El Cajon, Chula Vista, Escondido, Rancho Bernardo… pa jesam li ja još to i u Meksiku zavrsio!? Konačno smo došli u moj novi dom gdje sam saznao da živim u kući sa još 5 suigrača. Znači, prošle godine sam živio u sobi veličine zatvorske ćelije, a sad odjednom živim u kući sa 5 drugih osoba. Da stvar bude bolja, kuća do je bila druga hockey house gdje je zivjelo još 7 suigrača, a preko puta ceste još njih 6! Trener je želio da momčad bude na okupu tako da su svi dečki, osim brucoša koji moraju prvu godinu živjeti u domu, živjeli jedni do drugih. Jedini problem kad sam usao u kuću je bio to da u mojoj sobi nije bilo nikakvog namještaja tako da sam prvih desetak dana spavao na nekom madracu dok nismo ulovili vremena da odemo do Ikee I kupimo sve potrepštine (blažena Ikea).

San Diego State kamp

 

S kampom smo počeli odmah sljedeći dan i odlično sam se osjećao. Svi su me odlično prihvatili i bio je pravi mali preporod u donosu na Concordiju. Jos jedna velika razlika u odnosu na Concordiju je to što je tamo bilo kojih 5,000 studenata, a na San Diego State 35,000 tako da sam se prvih tjedan dana gubio po kampusu. Sve u svemu, prilagodba je isla super. Dečki u kući su mi bili super, na faksu isto nikakvih problema, I sezona samo sto nije počela. Prvu utakmicu sezone smo igrali doma protiv Long Beach State, za koje mi je bilo rečeno da su nam veliki rivali. Toliki čak da je dvorana bila rasprodana! Tome je pomoglo i to što smo brucošima dali letke koje su morali dijeliti po faksu tjedan uoči utakmice, što je bio dio njihovih rookie zadaća.

Pobjeda 7:4 za početak


ĆurkovićAtmosfera bila vrhunska! Sljedeći dan smo opet igrali protiv iste momčadi, samo ovog puta u njihovoj dvorani, a ja saznajem da ću početi utakmicu. Uzbuđenje do krova! Pogotovo kad napokon iskližes na protivnički led i vidiš kojih 200 navijača koji su te došli bodriti u gostima. Pobijedili smo 6:2 i u tom trenutku nije bilo sretnije osobe od mene! Prva utakmica za novu momčad te prva pobjeda i to protiv rivala! K tome, to je bilo po prvi puta u 3 godine da je netko posjeo Corbina, mog konkurenta za poziciju, na klupu u važnoj utakmici. Brzo smo se skupili u bus i krenuli kući jer nas je čekao tulum u našoj kući da se proslavi uspjesan vikend. Kad smo došli do doma već su svi bili obavješteni i fešta je mogla početi. Kroz pola sata, kuća je vec bila puna ljudi! Ja nisam mogao vjerovati kako se riječ proširila. Pa bilo je barem 200injak ljudi! Ludnica je trajala sve dok se nije pojavila policija zbog buke. Uglavnom su nam dali opomenu, ali mi smo se onda prebacili u drugu kuću i nastavili dalje.

Jos jedan rookie zadatak je bio taj da su, ako su htjeli doći, morali dovesti barem po 3 cure svaki. Živjeli su u domovima pa im to nije bio problem…

Sljedeci nam je vikend u goste dolazio Colorado State; jedna od najjačih momčadi u diviziji i trener mi daje povjerenje da počnem utakmicu! Prva utakmica doma i prva pobjeda pred domaćim navijačima! Pobjedili smo u produžetku sa 5:4! A to kad kazem navijači, to onda mislim više na ostale studente s faksa, frendove s predavanja, susjede te druge sportaše. Muški i ženski lacrosse, nogometašice i odbojkašice bi redovito dolazile na utakmice, kao i mi na njihove. Uglavnom se znalo da će nakon uspješnog vikenda biti tulum u jednoj od kuća. To je bilo toliko usklađeno da je nekoliko frendova znalo gdje nam je skriven ključ pa bi sve priredili u našoj kući prije nego bi mi i došli s utakmice!

Na ledu se nastavila euforija

Nanizali smo još nekoliko pobjeda no onda mi je opet stradalo koljeno. Taman pred važan vikend protiv NAU gdje sam imao priliku zacementirati poziciju prvog golmana. Fizioterapeut mi je rekao da ću morat preskočiti vikend zbog istegnuća istih ligamenata, ali s obzirom da sam znao da je bol manja nego prvi puta nagovorio sam ga da mi nabavi protezu za koljeno kako bi mogao igrati. Znao sam da si ne smijem dopustiti da se ponovi prošla sezona koju sam proveo na tribinama. Uvjerio sam ga da sam dobro i u petak sam bio u busu za Flagstaff! Otvorili smo utakmicu jako loše i gubili 5:1 na kraju druge da bi u zadnjih 10 minuta utakmice izjednačili na 5:5 te na kraju izgubili u produžetku. Nema gore stvari nego tako izgubiti u gostima i onda sjest u bus i 8 sati prevrtavat filmove iz utakmice. Koljeno je jako nabubrilo pa sam se nakljukao tabletama, ali ni to nije pomoglo. Jedva sam dočekao da dođem doma i legnem u krevet.

ćurka

 

Božićna pauza

Pauzirao sam sljedeća dva vikenda  te sam svaki dan isao na terapije. Iako je bol nestajala počeo sam gubiti onu formu i ritam igranja koji sam imao pred ozljedu. Na svu sreću bližila se božićna stanka. Odradili smo završne ispite, došle su ocjene i dobili smo 10 dana slobodno. Za božić sam posjetio u Los Angelesu dva brata koji su mi bili cimeri i suigrači. Bez obzira što je Božić moje najdraže vrijeme u godini, uvijek je bio neki čudan osjećaj slaviti ga daleko od kuće. Na svu sreću, svaki blagdan bi imao priliku provesti s nečijom obitelji, na ćemu sam bio neizmjerno zahvalan. Često bi i mi kojižzivimo daleko zajedno organizirali nešto u kući, no kako god, uvijek je nešto falilo i osjećala se praznina. Najgore je bilo kad bi drugi otvorali poklone, a ti samo gledaš kako raditi nešto samo kako bi izjegao ‘nelagodne’ trenutke.

Blagdani su završili i morali smo se svi vratiti nazad u San Diego zbog treninga. Ja sam se vratio u nadi da će se samnom vratiti i moja forma pa da nastavim tamo gdje sam stao kad sam ozljedio koljeno…