San Diego State, Filip Ćurković

[BLOG] Moja američka priča 5. dio: San Diego

Iz San Diega Filip Ćurković

Na faxu sam rasturao. Bio među najboljim studentima prve godine i oba sam semestra završsio na dekanovoj listi. Zbog toga sam znao da neću imati previše problema naći novi faks iz akademskog aspekta. Nakon svakog treninga bi cijela momčad otišla zajedno u kantinu gdje smo imali “svoj stol” i tamo bi raspravljali o novom treneru i svim nagađanjima što će se s nama dogoditi iduće sezone. Svakim danom bi doznali neka nova imena igrača koji su potpisali ugovor s faksom. Nakon kojih dva tjedna, već smo imali listu od kojih 15 imena za koje smo znali da će nam se priljučiti. Znaci, 26 nas se vraćalo slijedeće godine, a trener je planirao dovesti barem 15 novih igrača. Od toga barem 2 golmana. To mi je bio znak da počnem tražiti novu sredinu.

Po NCAA pravilima morao sam ispuniti neki formular koji bi mi dopustio da pregovaram s drugim školama narednih 30 dana. Odmah sam se bacio na posao. Kako je vrijeme odmicalo, stvorio sam kontakte sa nekim vrhunskim fakultetima. Na kraju sam skratio izbor na ove: Georgetown University, Villanova, DePaul University, Loyola Chicago, San Diego State i University of Toledo te sam se na njih i prijavio.

U tom periodu sam čak uspio i otići u posjetu na DePaul i u Toledo. Na DePaulu mi se jako svidjelo i to mi je postao prvi izbor jer sam htio ostat u Chicagu, dok sam u Toledu odradio odličan vikend i svi su pokušali ostaviti dobar dojam na meni kako bi me pridobili, no nikako se nisam tamo vidio. Nakon što nisam upao na Loyolu, te su mi ostali fakulteti i momčadi ponudili stipendije, treneri rekli gdje me vide u svojim momčadima, izbor se skratio na DePaul, San Diego State i Toledo, koji mi je nudio najbolju stipendiju. Problem s Toledom je bio to sto je bio usred nicega, a i dečki s kojima sam se najviše družio tog vikend su svi bili na zadnjoj godini tako da slijedeće sezone ne bi više igrali.

Trenera  San Diega sam upoznao dok smo igrali u Michiganu i ostali smo u dobrom kontaktu. Njemu sam se jako svidio i on je slagao snažnu momčad. Mene je najviše zainteresiralo kod njega što je on sam bio bivši golman, a bio je i induciran kuću slavnih na University of Arizona. Također je i preko ljeta vodio golmanske kampove sa Mitch Kornom, jednim od najboljih golmanskih trenera u NHL. Smatrao sam da bih mogao puno naučiti od njega. Jedini problem sa San Diegom je bio to što je rok za aplikacije bio 30.11., a ja se nisam prijavio do negdje polovice ožujka! Morao sam ispuniti dodatne zamolbe da uvaže moju prijavu, a i trener je stisnuo administraciju pa smo uz moje ocjene te na zaslugu hokeja uspjeli rješiti stvar.

DePaul je otpao jer je i uz stipedniju studij bio preskup, u Toledo mi se nikako nije išlo, tako da je San Diego ostao kao jedina realna opcija. No, i tamo se nije previše znalo s ozbirom da sam se tako kasno prijavio pa je većina stipendija već bila podjeljena. Nije ni pomoglo to da kad se momčad vraćala s utakmice u St. Louisu prošle godine da je nekoliko igračla napravilo scenu u avionu te je netko od putnika to prijavio sportskom direktoru koji nam je zbog toga srezao budžet za nadolazeću sezonu. Super! Na kraju je trener uspio srediti donekle prihvatljive uvjete za mene te sam potpisao ugovor sa San Diego State Aztecs!

Što ce tiče života u Wisconsinu, neću za ničim previše žaliti. Ok, na faksu mi je bilo super jer sam bio jedini Europljanin pa sam svima bio doživljaj, stvorio sam neke dobre prijatelje u domu, u kantini smo imali 15 obroka tjedno gdje smo mogli jesti dok se ne srušimo i to je u principu bilo to. Dobio sam prvi posao. Radio sam u Athletic Department-u na utakmicama drugih sportova. Gdje ćeš bolje, dođes na posao i gledaš sportove.

Rick Riehl, moj tadasnji šef, bi se uvijek pobrinuo da mi sportaši možemo po nekoliko sati tjedno odraditi kako bi si zaradili neki džeparac. Rick je nazalost preminuo prije kojih tjedan dana od teške bolesti.

Faks je bio na jako lijepoj lokaciji, odmah na Lake Michigan, ali doslovno usred ničega… Vidjet jelena ili vjeverice je bilo skroz normalna stvar. Na kampusu nije bio dopušten alkohol (no to bi se prošvercalo) te je bilo puno drugih pravila. Tako da ako bi htjeli na neki tulum, onda bi morali ići kod ljudi koji su živjeli van kampusa (najčešće u Hockey House) ili bi odlazili u obližnju kuglanu. Falit će mi vikend putovanja u Chicago i ćevapi kod Kike, ali to je to. Momčad je bila koma. Najbolji primjer nesloge je to što se danas, 4 godine kasnije, čujem samo s jednim dečkom iz momčadi.

Iako nam je Halle Berry bila prva susjeda (imala je ogroman posjed do kampusa, no nikad ju nismo vidjeli), došlo je vrijeme da zamjenim Wisconsin sa Kalifornijom. Ljeto u Hrvatskoj i onda u San Diego tražiti bolje sutra!